Koje su alternative Hormuškom moreuzu i nafti koja tuda prolazi

Dok se svijet priprema za moguću „bitku za Hormuški moreuz“ kako bi se ponovo otvorio najvažniji energetski prolaz u svijetu, vlade i energetska tržišta pokušavaju da odgovore na zastrašujuće pitanje: šta se dešava ako Hormuški moreuz ostane zatvoren sedmicama ili čak mjesecima?

Uski morski prolaz između Irana i Omana predstavlja najkritičniju tačku u globalnom energetskom sistemu. Otprilike jedna petina svjetske ponude nafte svakodnevno prolazi kroz njega, zajedno s ogromnim količinama prirodnog gasa i petrohemijskih sirovina.

U praksi, to znači da svakog dana oko 20 miliona barela nafte, kao i još oko dva miliona barela ekvivalenta nafte u tečnom prirodnom gasu, normalno prolazi kroz ovaj moreuz.

Ako bi ti tokovi bili prekinuti na duži period, kako bi svijet mogao da ih nadomjesti?

Popuniti što više rupa

Suštinska realnost je da to ne može – barem ne u kratkom roku. Jedina realna strategija jeste da se popuni što je moguće više „rupa“, doda onoliko dodatne ponude koliko je moguće pronaći i kupi vrijeme dok traju napori da se moreuz ponovo otvori.

Čak i uz optimistične pretpostavke, brojke su zastrašujuće. Od približno 22 miliona barela nafte i energetskog ekvivalenta koji svakodnevno prolaze kroz moreuz, koordinisano oslobađanje zaliha iz globalnih strateških rezervi moglo bi privremeno da doda oko šest do sedam miliona barela dnevno. Alternativne rute cjevovoda iz Persijskog zaliva mogle bi potencijalno da dodaju još tri do četiri miliona barela dnevno.

Čak i kada bi se istovremeno iskoristile sve dostupne mjere, svijet bi se i dalje mogao suočiti s manjkom od više od 10 miliona barela dnevno.

Taj jaz pokazuje razmjere izazova sa kojima se sada suočavaju globalna energetska tržišta.

Hitni energetski alati

Da bi se razumjelo kako bi vlade mogle da reaguju, korisno je pogledati fizičku infrastrukturu globalnog energetskog sistema. Postoji nekoliko alata za nadoknađivanje izgubljene ponude, ali svaki ima značajna ograničenja.

Oslobađanje nafte iz strateških rezervi

Najbrža mjera jeste oslobađanje nafte iz vanrednih državnih zaliha.

Sredinom marta Međunarodna agencija za energiju (IEA) najavila je rekordno koordinisano oslobađanje 400 miliona barela tokom 60 dana. To globalnom tržištu privremeno dodaje oko 6,7 miliona barela dnevno.

Iako je ovo najveća intervencija u istoriji, ona pokriva samo oko trećine izgubljenog obima koji inače prolazi kroz Hormuški moreuz. Pored toga, američke strateške rezerve nafte (SPR), koje su trenutno popunjene na svega oko 58 odsto kapaciteta, suočavaju se i sa sopstvenim logističkim ograničenjima. Čak i pri maksimalnoj stopi povlačenja od 4,4 miliona barela dnevno, potrebno je skoro dvije sedmice da ta nafta prođe kroz domaći naftovodni sistem i stigne do terminala na obali Meksičkog zaliva za izvoz. Strateške rezerve su osmišljene da kupe vrijeme, a ne da dugoročno zamijene najvažniju naftnu arteriju svijeta.

Saudijski cjevovod Istok–Zapad

Najvažnija alternativa van strateških rezervi nalazi se u samoj Saudijskoj Arabiji.

Kraljevstvo upravlja cjevovodom Istok–Zapad, poznatim i kao Petroline, koji transportuje sirovu naftu iz Persijskog zaliva preko cijele zemlje do luke Janbu na Crvenom moru. To omogućava da saudijski izvoz zaobiđe Hormuški moreuz.

Kapacitet ovog cjevovoda iznosi oko sedam miliona barela dnevno. Međutim, dio tog kapaciteta već se koristi, a lučka infrastruktura ograničava količinu dodatne nafte koja može biti izvezena.

U praksi, analitičari procjenjuju da bi Saudijska Arabija tokom krize mogla da poveća izvoz ovom rutom za oko dva do tri miliona barela dnevno.

Alternative UAE i Iraka

Ujedinjeni Arapski Emirati imaju manju alternativnu rutu. Naftovod Habšan–Fudžejra povezuje naftna polja Abu Dabija sa lukom Fudžejra, koja se nalazi izvan Hormuškog moreuza.

Ova linija može da transportuje oko 1,5 miliona barela dnevno, iako je veliki dio tog kapaciteta već u upotrebi.

Jedina značajnija alternativa za Irak vodi ka sjeveru kroz Tursku do mediteranske luke Džejhan. Godine političkih sporova sa Kurdskom regionalnom vladom ograničile su protok kroz ovaj cjevovod. Infrastrukturna ograničenja znače da bi samo skromne količine mogle realno da se transportuju u skorijem periodu.

Zajedno posmatrano, ove alternativne rute pružaju samo djelimično olakšanje u poređenju s ogromnim količinama koje inače prolaze kroz moreuz.

Najteži problem: Prirodni gas

Nafta predstavlja veliki izazov, ali prirodni gas bi bilo još teže nadoknaditi.

Katar je jedan od najvećih svjetskih izvoznika tečnog prirodnog gasa (LNG), sa oko 20 odsto globalne trgovine ovim energentom. Gotovo sve te isporuke prolaze kroz Hormuški moreuz.

Za razliku od nafte, lanci snabdijevanja LNG-om su visoko specijalizovani i nefleksibilni. Proizvodna postrojenja, fabrike za ukapljivanje, tankeri i prijemni terminali moraju raditi u savršenoj koordinaciji.

Ako bi isporuke katarskog LNG-a bile poremećene, u sistemu gotovo da nema slobodnih kapaciteta koji bi brzo mogli da popune prazninu. Najvjerovatniji rezultat bila bi žestoka konkurencija za terete iz drugih izvoznika poput Sjedinjenih Država i Australije. To bi naglo podiglo cijene i potencijalno primoralo industrijske potrošače u nekim regionima da smanje proizvodnju.

Manjak koji tržište teško može da zatvori

Čak i kada se uzmu u obzir strateške rezerve i alternativne izvozne rute, brojke ostaju surove. U najoptimističnijem scenariju, vanredne mjere mogle bi da nadoknade oko 10 miliona barela dnevno energije koja inače prolazi kroz Hormuški moreuz.

To bi i dalje ostavilo globalno tržište sa manjkom većim od 10 miliona barela dnevno.

Historija pokazuje da poremećaji u velikim energetskim prolazima mogu imati dugotrajne posljedice. Zatvaranje Sueckog kanala tokom Suecke krize 1956. godine, kao i ponovo nakon Arapsko-izraelskog rata 1967, primoralo je tankere da plove oko Afrike. To je dramatično povećalo vrijeme transporta i troškove. Tokom iransko-iračkog „rata tankera“ osamdesetih godina, napadi na naftne brodove u Persijskom zalivu uzdrmali su tržišta iako je sam moreuz ostao otvoren.

Ali razmjere Hormuškog moreuza danas su mnogo veće. Nijedna država nikada ranije nije bila u poziciji da zaustavi ovoliki dio svjetskog energetskog snabdijevanja.

Dugotrajan prekid imao bi posljedice i po globalnu poljoprivredu. Sirovine za proizvodnju đubriva i petrohemijski inputi koji inače prolaze kroz moreuz postali bi teže dostupni, povećavajući rizik da se energetski šok na kraju prelije i u više cijene hrane.

Šok u snabdijevanju ovih razmjera u kratkom roku obično se završava na jedan od dva načina. Ili cijene porastu toliko da unište potražnju, ili se prekinute rute ponovo uspostave. Dok se jedno od toga ne dogodi, svijet se jednostavno trka s vremenom.

Postoje još dvije varijable koje bi mogle donekle ublažiti udar, ali obje ostaju velika nepoznanica. Jedna je da li će Iran nastaviti da izvozi dio svoje nafte odabranim kupcima uprkos širem poremećaju. Druga je u kojoj mjeri bi Kina mogla da koristi sopstvene strateške rezerve nafte kako bi ublažila uticaj rasta cijena.

Čak i kada bi se obje mogućnosti ostvarile, one bi ipak malo doprinijele zatvaranju preostalog jaza u snabdijevanju.

Robert Rapier, saradnik Forbesa

The Impossible Math Of Quickly Replacing 20 Million Barrels Per Day